 |
 |
 |
 |
 |
autor tekstova prof. Ive Bašić
Položaj otoka
Naseljavanje i povijesni razvitak otoka
Uvijeti turističkog razvoja
Turistička ponuda otoka
|
Naseljavanje i povijesni razvitak otoka Otok Vir se u povijesnim dokumentima prvi put spominje 1069. godine u Povelji Kralja Petra Krešimira IV, poznatoj pod nazivom Mare nostrum Dalmatikum (pisanom u prisustvu Kralja Petra Krešimira IV Velikog u gradu Ninu) kojom se "naš vlastiti (kraljevski) otok koji se prostire u našem Dalmatinskom (hrvatskom) moru, a zove se Maun, kojem s istočne strane stere otok, koji se u hrvatskom jeziku zove Vir" , daruje samostanu Sv. Krševana u Zadru. U spomenutoj povelji Vir se spominje imenom Ueru, odnosno Veru, za koji naziv znanstvenici pretpostavljaju staromediteransko podrijetlo, što znači pašnjak. Najstarija nalazišta na otoku su ostaci gradinskih naselja na brežuljku Sv. Juraj (Bandira 112m) i Gradina na sjevernom dijelu otoka. Najstariji hrvatski spomenici kulture su crkve: Sv. Juraj na Bandiri, Sv. Nikole i Sv. Juraja na mjestu sadašnje župne crkve Sv. Juraja u selu, sve iz 12. i 13. stoljeća, zatim stara župljanska i grobljanska crkva Sv. Ivana iz 13. i 14. Stoljeća, kao i neistražena crkvica Sv. Martina u Smratinama iz predturskog doba, svjedoci su boravka Hrvata na ovom otoku. Od 12. St. do stavljanja Nina pod zaštitu Venecije, Vir je bio pod vlašću ugarsko-hrvatskih vladara. Prema prvim dostupnim pisanim podacima, prvi vlasnik otoka bio je Grgur Mrganić. Dolaskom Turaka u prostor Nina 1500. godine stvara se konfliktna granična zona, gotovo 200 godina. 1502. godine u Veneciji se raspravlja o tome da li da se porušeni Nin obnavlja ili da se pravi utvrda na Viru. Pretpostavlja se da je Venecija tada pristupila gradnji utvrde na Kozjaku, čiji su ostaci dijlom sačuvani do danas, a koju mještani nazivaju Kaštelina. |
U 18. st. prilike su stabilizirane. Stočarstvo otoka jača, pale se i sjeku šume zbog ispaše stoke. Dio stanovništva (Žepine, Buškulići, Budije, Olići i Radovići) krajem 18. i početkom 19. stoljeća, osniva zaseok Lozice, a Vučetići i Bašići Torove, Kapovići sele pod Bandiru, sve zbog ispaše stoke. Augusta udovica Obradović, žena Ariga Czerwenka 1908. godine prodaje otok težacima (Viranima). Godine 1912. produbljen je Gaz. Ispasišta se ograduju tako da Vir dobiva karakteristike koje uz najnovije promjene ima i danas. Intenzivira se poljodjelstvo, uzgaja vinova loza, ječam, raž, zob, kukuruz i pšenica. Izmedu dva svjetska rata Virani se orjentiraju prema Sušaku i Šibeniku. Počinju se baviti pomorstvom, ukrcavati na prekooceanske brodove u svojstvu pomoraca. Poslije drugog svjetskog rata Vir doživljava ekspanziju stanovništva. Pedesetih godina izvjestan broj Virana migrira u inozemstvo. Šezdesetih godina život na otoku se potpuno mijenja. Mladi odlaze na školovanje izvan mjesta. Mlade obitelji se iseljavaju, uglavnom u Rijeku i Zadar. Veliki broj pomoraca ostaje u SAD-u. Na otoku ostaju živjeti uglavnom žene pomoraca s djecom i pretežito stariji. Zemlja se zapušta, obraduju se vinogradi i vrtovi, smanjuje se stočni fond. "U posljednji tren" dolazi do izgradnje mosta kopno - Vir preko Gaza, tada s pravom nazvan "Most života". od njegovog puštanja u promet 1976. godine počinje novo razdoblje otoka. |
|
Sva prava pridržana. ©m-klub.com - Marine klub 2006. - 2024. |
